Univerzum i ti

Da mi se nekad pisati nešto inspirativno i, nadam se, motivaciono dovoljno da neko ko čita bar malo izdahne teret iz njedara.

Dat ću primjer sebe. Jako sam samokritična. Je li to moj najveći kriptonit? Pa, i nije. Moj najveći kriptonit bi bila sumnja u sebe. Sve što radim bilo u vezi sa poslom ili nekim obavezama životnim, ili čak neobavezno – ja uvijek imam taj tračak sumnje u sebe. Mislim da smo svi u neku ruku samokritični, neko manje, neko više – nema osobe koja ne zastane na trenutak i pomisli kako stvari koje radi trenutno, ili je uradila već ne zadovoljavaju očekivanja.

Eh, tu se treba zaustaviti od daljnje analize dosadašnjeg rada i truda. Što više gledamo ‘popeglati’ nedostatke u našim djelovanjima, to više primjećujemo nevidljivih grešaka i dalje prodiremo u sumnju svojih sposobnosti i afiniteta. Stoga, bolje je napraviti grešku tu i tamo, nego trčati za savršenstvom koje ne postoji. Kako se može ljudski faktor usporediti sa univerzumom. Prosto, u univerzumu postoji bezbroj anomalija – svako kosmičko tijelo, pričali o zvijezdama, planetama, nepoznatim oblicima, gama zrakama, međuzvjezdanim prašinama, crnim i teoretski ali ne i naučno dokazanim bijelim rupama ili možda o neutronskim zvijezdama, svjetlosnoj putanji ili godini – svaka pojava (a i mi kao živi oblici pojave univerzuma) vode borbu sopstvenog opstanka, sopstvenog postojanja i svrhe. Uzet ću za primjer našu najveću zvijezdu, loptu gasova poznatiju kao Sunce. Sunce vodi borbu sa ogromnim iznutrašnjim pritiskom količine helijuma, a svakako da i putanja koju prolazi a i mi zajedno sa Suncem predstavlja ogromne izazove – što se više udaljavamo, gravitacija postaje izazovnija pa se unutrašnji “nervni sistem” sunčev optereti viškom gasova koji se prodru na površinu oslobađajući se okova sunčeve sfere (nešto poznato pod imenom Korona – ne virus).

Ali Sunce se odupire nemirima male kolonije butnovnih najmanjih komponenata univerzuma poznatijih kao kvarkova (kompletan univerzum se sastoji od kvarkova, bez njih ne bi postojalo ni čestica, ni atoma, ni fotona, niti univerzuma). No, da povežem ovaj primjer sa nama. Svi preživljavamo životne izazove, izazove opstanka i postojanja pa tako i naše Sunce. Sunce zna da vječno neće kapitulirati nad uzburkanim gasovima unutar svoje jezgre, ali ne posustaje u svom postojanju i borbi za “životom”. Malo jesam otišla u dubiozu, no ono što želim reći je da odustajanje ne treba biti ni posljednja opcija, a kamoli u opticaju uopće. Svi doživljavamo uspone i padove, ali niko nije pokretač vlastitog mehanizma borbenosti no ti. Ti si ta istinska pojava u sopstvenom životu koja može sebi naškoditi tačno u omjerima koliko može i pomoći. Sunce sebi pomaže, pa možeš bome i ti sebi. Zapamtimo da smo mi dio univerzuma i da je u univerzumu sve vezano tankim, svilenim koncem sudbine koju možda ne možemo predvidjeti, ali možemo krojiti koliko znamo i umijemo. Univerzum je u očima kojim promatramo život ispred sebe, a zjenica oka je žila kucavica univerzuma – dok vidimo, mi se krećemo, a dok se krećemo naša priča niže riječ po riječe sastavljajući rečenice u paragrafe, paragrafe u ispunjene stranice, stranice u živopise – univerzum je arhiva naših živopisa.

Ako ste se uspavali, to mi je i bio cilj. Spavanje je najpodcjenjenija pojava svakog čovjeka, ali ću o tome malo više govoriti u narednim postovima.

A da li vi znate da i univerzum spava?