Ne znam za vas, ali svake godine kada pomislim da punim toliko i toliko godina me uhvati paranoja. Otkud meni tolike godine i kad prije sprcah taj broj u guJicu? Ne, nije mi rođendan – za nekih cirka 9 mjeseci, ali brzo dođe taj dan kad si za jedan broj stariji od prethodnog dana.
Moju paranoju prati i mučeničko ispitivanje o udaji, djeci i svim etapama stereotipno-normalnog života. Nemam ništa protiv braka i djece, ja sam osoba koja go with the flow, ako se desi desi. Ako ne, Bože moj. No, kad me počnu terorisati moje generacije (reći ću samo da sam rođena 90ih) oko moje “neispunjenosti” jer tobože nisam udata, nemam djece, ne planiram ništa konkretno – najradije bih se maljem u glavu udarala. Prozivke poput ovih su mi ekvivalentne nabijanju na kolac. Za osobu koju ne tangira štošta u životu, ova provokacija mi krati fitilj i bojim se svoje reakcije nekad. Sjednem na kafu: “jel imaš koga?”, odem na posao: “šta ima, jesi ‘upecala’ šta?” – nisam zadrta, apsolutno podržavam žene koje izlaze da upoznaju nekog, tako se svi upoznajemo, ne? Ali, na način na koji me propitkuju ljudi iz neposredne blizine čini moju malenkost toliko minornom, ponekad mi se čini i jadnom da se ozbiljno pitam da li vrijedi ostati u javi i ne okrenuti se deluzijama u glavi jer, nasuprot tvrdnjama da su deluzije i maladaptivno sanjarenje znakovi mentalnog oboljenja, pružaju utjehu koju ne osjetim iz “topline” ljudskih riječi i lažne brige. Zašto ljudi konstantno misle da ja izlazim da bih se eventualno u budućnosti udala i rodila djecu? Leave Britney alone! Ne vrti se Zemljina jezgra oko toga, ne vrti se ni zbog nas prije svega.
Vidite, u planetarnom sistemu konkretnije našem Sunčevom sistemu postoje planete koje imaju prirodni satelit (životnog saputnika) ili više njih (poligamija, poliandrija, poligimija, poli salama) a mi ih konkretno nazivamo mjesecima. Eh, isto tako postoje planete koje nemaju svog životnog saputnika ili više njih and the entire universe is fine with that. I dalje su prihvaćene u planetarnom društvu kao fiksni članovi sistemskog sunčevog uređenja, idu brzinom koja njima odgovara i nemaju prijeku potrebu da budu identične ostalim planetama jer je njihova univerzalna sudbina različita od sudbina ostalih planeta.
Pa čak i ostale planete sa svojim životnim saputnicima nemaju iste karakteristike – dok Zemlja ljubi svoj Mjesec, Jupiter ne zna koga prije preljubiti sa svojih do sad istraženih 95 mjesašaca (da li je ovo riječ, ne znam). Poenta je, prestanite onako prostim jezikom srati nama samcima jer možda za razliku od onog što vi mislite nama samački život odgovara. Možda nam je samački život s namjerom zapisan u spisima sudbonosnim, možda ne postoji ta “srodna duša” da popuni prazne dijelove slagalice, možda jednostavno neko uživa da radi sve sam u životu. Ovo se ne odnosi na porodično ostvarene ljude koji su sretni svojim životom i krugom porodice u bezuslovnoj ljubavi, na obećanom zavjetu i poštovanju. Ovo se odnosi na ljude koji projektuju svoje nezadovoljstvo sa odnosima bližnjih na ljude koji nisu porodično ostvareni.
Nije ništa bajno, ništa nije med i mlijeko. Ljudi se uzmu i razvedu jer ne ide, that's fine. Ljudi se vrate svojim bivšim partnerima, that's fine. Ljudi dolaze i odlaze iz života, that's fine. Sve teče, Jelena Tomašević bi rekla panta rei. Prestanite soliti ljudima pamet i zabavite se svojim životima, projekcija spostvenog nezadovoljstva na drugim ljudima ne donosi vječnu utjehu niti zadovoljstvo nego vas vuče dublje u ponor mizerije iz koje se nikad nećete moći izvući – work on your happiness.
Svi ćemo umrijeti jednog dana stoga koristite svaki moment života u svrhu dobra po sebe, unutašnjeg i spoljašnjeg pročišćavanja i detoksikacije. Posvetite se prvo sebi, pa onda ljudima oko sebe.
Pomozite prvo sebi pa onda ostalima. Simple formula, nema tu pametovanja ko što ja, prostim jezikom, serem sad. Hvala unaprijed na razumijevanju i još jednom da ponovim – ne serite nikome u životu. Zna se kroz šta se…
Aha, razumijem te, pritisak sredine. To ce potrajat neko vrijeme a onda ako dodjes u godine da je kasno onda ce da te ostave na miru. Ko da nalazenje partnera ide tako lahko. Nedavno slusam Jasnu Bajraktarevic nasu poznatu psihologinju, i ona kaze da nalazenje partnera nije uopste lahko.
Pa 100%, ustvari lako je naci bilo koga, ali ne i nekog s kim ces stvarno provesti ostatak svog zivot, ugl svako bi trebao gledat svoja posla, vremena su precudna ne znas hos mandrknut od kakvog virusa ili projektila.
Ja sam ogulala davno na propitkivanja, a sa takvim ljudima sam kratka kad me raspituju o vezi, djeci, poslu,zivotu kad ces ovo ono. Lazem im nekad, izmisljam samo da me popuste i odjebem po kratkom postupku, jer na kraju dana ti ljudi ne zive moj zivot, i ne placaju moje racune, iskreno me boli kurac za njih. Najbolje neka distanca s njima.
Pa realno, a ono sto bih ja mogla sebi onako prijateljski uciniti je ne nervirati se i ne mariti za tudja misljenja. Nije da marim, al mi se pritisak nekad digne znaci pistim ko pretis. Ono popustite malo, ohanite..
Ja ovim mjerim stepen emocionalne inteligencije… u biti je ok reagirati sa strane ako svjedočis kakvom krivičnom djelu, porodičnom nasilju. Ni tu se ne miješati, nego pozvati nadlezne, posvjedočiti na sudu ako treba. Sve ostalo su individualne odluke ili individualna sranja koja se ne tiču nikog dalje do osobe same, niti trebaju biti predmet bilo kakve rasprave…
Vidi, pokazati humanost i solidarnost u situacijama kakve su nehumane je jedna stvar. Ali, ako se neko vezao papirom za nekog ko ne ucestvuje u uzajamnoj pozrtvi i davanju, to ono nije moj problem i ne trebas mi dolaziti pricati kako sam ja nesretna kao samac. To su situacije koje me izbace iz cipela, nazalost covjeku moze pod kozu stati samo toliko koliko ima prostora, kad prekipi pretis onda i rikne 😆
Boli me k šta “moji” ljudi rade, a ne nekakvi usputni. Nešto mi je previše 2024. g da se bavim tim glupostima i više sam okrenuta zapadnom individualizmu, nego nekom socijalističkom kolektivizmu, tako da… doduše moji su roditelji i njihovi roditelji odrasli u tom kolektivizmu, pa su me učili da nije lijepo zabatati nos gdje mi nije mjesto i poštovati tuđe odluke…
Vidi, to i jeste poenta. Ako se ja tvojim zivotom ne bavim, ne vidim smisao u tvojoj svrsi bavljenja mojim zivotom. Roditelji su kao sto si rekla odrastali u takvim drustvenim postavkama da je vecina bukvalno shvatala zajednistvo i slogu kao pravo na zabadanje nosa u tudji zivot. Razumijem brigu roditelja do nekih granica. Ono sto je najbitnije u zivotu jeste ocuvati zdravlje i ovo malo razuma, ostalo zaista treba odjebati ali bez imalo filtera.
Ne brineme broj godina, nego ostarjeli odraz u ogledalu! 🫣
Što se tiče tih kritičnih upita, to je odraz ljudi mahalskog razmišljanja! Večina naših ljudi je jednostavno takva. Zabada nos i gdje mu je mjesto. Osuđuje i kad nema pojma i kad mu je vidik sužen u dva milimetra. Nema se šta sekirat oko tog. Znam, lakše reć nego učinit. I ja se spremah napisat post o nekoj gluposti kojom me ljudi donedavno svojim mišljenjem iživcirahu, a radi se baš baš o gluposti i sitnici.
Ja se slažem, a inače sam znaš dosadna svom društvu jer ne mahalam. Pogotov kad kažu “znaš onog”, kojeg jadan ne bio. Zna li on mene? Ne zna, ne trebam ni ja njega znat..ali, valjda je to stvar i odgoja. Moji roditelji su totalno operisani od tuđih života, pa sam valjda naslijedila taj fenomen za naše društvo. Biće bolje valjda jednog dana 😆