Zašto ponekad treba napraviti rizičan korak naprijed? Planeta Devet zna.

Nadovezujem se ovim postom na prethodni post u kojem sam objavila da sam dala otkaz. Mnogo ljudi u neposrednoj blizini me začuđeno, zaintrigirano, a obližnji i zaprepašteno s iščuđavanjem pitalo “Da li si ti normalna?”

Relativno siguran posao (pod relativno mislim dok frcera biznis), sigurna plata (odlična za ispodprosječne standarde kakvi su ovdje), osigurana (mislim da je žalosno da je ova obaveza poslodavca i dalje zabremedet te se nastavlja naglašavati u oglasima za posao) i mnogo tih nekih “benefita” koji su ustvari dio običnih normi statusa zaposlene osobe.

Ja sam u večini slučajeva pacifista. Štošta mi je stalo pod kožu za mojih (nepoznato) godina života, štošta sam prešutila vodeći se parolom “pametniji popušta” zarad duševnog mira i stanja uma, sredinom linije manjeg otpora hodajući kako situacija ne bi eskalirala u gori konflikt ili alterkaciju (pri tome mislim uglavnom na verbalnu) trpeći tuđe hirove, tantrume i ispade. Ne, nisam glupa niti mutava, samo ja nemam granicu u suprotstavljanju pa tako moj oralni mišić zvani jezik posrne da izbaci nekad koju kap ili dozu arsena. Ukratko, znam biti dosta ljigava i odvratna, na kulturan način – odjebati i zajebati dok te ne bacim u ponor svog zla ovog svijeta što se skupi na vrhu organa za čulo okusa.

To je moja mana, ne znam naći zlatnu sredinu. Uvijek sam ili popustljiva ili raspuštena. Tako npr., na ivici sunčevog sistema, no prije da je izvan osovine sunčevog sistema, nalazimo jedan nepoznati kozmički oblik zvani Planet Devet. Planet Devet, figurativno okarakterisan i kategorisan u planete, je “9 planeta” sunčevog sistema. Nemamo nikakve konkretno dokazane sa naučnog aspekta karakteristike ovog oblika, no samo da je površno okrugao i vizuleno kompatibilan za posmatranje i svrstavanje među planete. Planet Devet ima, hipotetički rečeno, masu do 5 pa čak i 10 puta masu naše planete Zemlje. Između 400 i 800, pa do čak i 1000 puta dalje od Sunca za razliku od Zemlje, može se sa sigurnošću kazati da nije baš ogrijan bivao niti biva, te da je život na ovakvoj navodnoj planeti daleko od povoljnog za bića koja nastanuju planetu Zemlju. No, naučnici smatraju da ova navodna planeta ima “ožiljke” nalik onim poslije operativnog zahvata aludirajući na “nasilno trganje” planete iz…pa, veće planete. Šta to znači? Planet Devet je nečije “zemljišnje” jezgro (nije baš zemljišne moramo naglasiti da nije svaka planeta litosferičnog i geosferičnog, čak ni atmosferičnog ili biosferičnog sastava – imamo i velike lopte gasova poput Urana, Saturna, Jupitera i sl., ali da olakšam shvatanje opisa), Planet Devet je, pri prasku planete (svaki “prasak”, eksplozija bilo zvijezde ili planete se smatra praskom poput velikog praska – doduše drastično manjih obima i po neposrednu okolinu i upitno-postojeći život u neposrednoj okolini, drastično manje štete načini) uspio sačuvati svoj oblik “netaknut” polirajući ivice svoje površine i oblikujući se u loptu (nema niti jedne planete do sad istražene a da je u obliku diska, ko vjeruje u teoriju ravne Zemlje, please delete yourself from the Universe), savršene osovine i kruga nalik svim planetama sunčevog sistema. No, šta je izazvalo prasak planete da se Planet Devet oslobodi svoje potlačene uloge (ROBIJE) i postane samostalno plutajuće tijelo u univerzumu? Pritisak, stres (da, jezgro može doživjeti stres) i neprestani rad na rotaciji planete.

Ono što je poenta ove priče je da Planet Devet kao nekadašnje jezgro, nije imao prostora u svom “nervnom sistemu” i “psihičkom stanju” podnositi konstantno tlačenje, pritisak i iznimno izrabljivanje radne snage. Planet Devet je odlučio buntovno zauzeti stav koštajući planetu u kojoj se nalazio njenog života.

Pazite, ovo je sve hipotetički primjer – nije ništa sa sigurnošću ni potvrđeno ni dokazano, ali razlog zašto sam uzela Planet Devet kao primjer je empatija i suosjećanje koje osjećam.

I ja sam kao Planet Devet osjetila pritisak, osjetila zloupotrebu moje volje za radom, marljivosti i poštenog odnosa prema poslu. Osjetila sam da koliko god dajem od sebe ne pravi neku razliku u tome kako sam tretirana. Što više daš, više traže. I kao neko ko zaista ide onim putem poštenog dokazivanja trudom i radom, nisam se osjećala dijelom tima. Osjećala sam se kao outsider, kao uljez i kao najslabija karika. Sa negativnim oscilacijama i česticama u zraku, sa pesimističnim stavom i pristupom ljudima, moja se samouvjerenost istančala svilenim koncem pucajući svako malo na krajevima do klimaksa akumulirajućih osobnih bujica bijesa. Jedan dan je došao kad sam rekla dosta. Nisam dovoljno plaćena da bih trpila tuđe ispade i neuspjehe, organizacija mog posla traži i zavisi od organizacije nadređenih – to je lančani spoj i ne može se cjepkati na određenim mjestima ako se radi u kolektivu i za dobrobit istog. Ja imam stav, a što sam šutila je moj lični izbor bio. Nisam htjela biti navalentna, nisam htjela ulaziti u rasprave i diskusije kojim sam svjedočila u nedogled. Nisam htjela povrijediti nikoga, ali sa ovakvim stavom mirne, stajaće vode sam dozvolila da mene povrijede, mene podcijene i mene degradiraju. I stajaća voda ima svoje virove.

Rekla sam dosta, pomalo impulsivno, ali teret koji mi je pao sa pleća i kamen koji je pao sa srca ne mogu uporediti ni sa čim. I disanje iznad vodene površine je od manjeg značanja kada vas vuče neprijatelj u dubine spostvene nesreće i sujete. Jednostavno sam, kao Planet Devet, odlučila otrgnuti se iz zagrljaja košmara (nisam mogla ni spavati dok sam radila iskreno) i vinuti u visine slobode. Ja sam pacifista, a i Planet Devet je. Ne diraj nas i neće biti nevolje, ne izazivaj nas i neće biti povrijeđenih. Jednostavno nas pusti da plutamo u svom miru, kad god je potrebna pomoć, uskočit ćemo. Kad god je potrebno saslušati, saslušat ćemo. Kritike su dobrodošle uvijek, svaka kritika je korak usavršavanja vještine, sposobnosti, karaktera, odlučnosti, samopouzdanja, samouvjerenosti, samokritičnosti, iskonskog truda i rada. Ne treba niko nikog degradirati, ponižavati, pritisak vršiti niti tražiti savršenstvo kojeg nema pod zvjezdanim nebom apsolutno nigdje.

Ne mogu se ljudi klesati po dimenzijama ličnih preferenci da ne kažem krojiti po svojim dimenzijama, potrebno je pronaći kompromis, implementirati sličnosti u razlike i obrnuto. Ne možemo biti isti, svi smo drugačiji. Pa tako je i Planet Devet drugačiji, jedinstven po sebi bar u svojoj neposrednoj okolini. Ima mu sličnih još bezbroj u dubokom prostoru vakuuma kakav je univerzum, ima mu različitih koji se nose svojom masom i svojom veličinom osebujnih karakteristika; ima ih veći od svoji zvijezdi, ima ih manjih od kometa. Sve u univerzumu ima zajedničke početke i zajednički život, a na svojstven način različito funkcioniše.

Treba biti kao univerzum; raditi na harmoniji i zajedništvu kako ne bi stao razvoj “života”, a u isto vrijeme cijeniti svojstvenost i sopstveni karakter. Neprikosnoveni smo jer smo djeca univerzuma; Planet Devet to već uči, vrijeme je da i mi počnemo.

2 komentara

  1. Tako sam i ja radila ko konj kad sam bila zelenija, marljivo, i odgovornost uzimala za sve, na kraju sta sam dobila: Nista, shit. Budes tretirna ko slave.
    Na poslu oni koji rade preko kurca najbolje prolaze, cak dobiju unaprredjenje oni koji su gori od tebe niti su kompetentni bez iskustva.

Komentariši